utorak, 29.12.2009.
život
moj život ni za mnom ni preda mnom nije
ni danas ni sutra
unutra
u meni je.
jacques prevert
(zbirka sunce noći)
ponedjeljak, 28.12.2009.
okvir
htjedoh napisati nešto ljepo o ovom divnom danu...jer bilo je toplo, toplo medju nama kao što bude često, pa još malo više, kao u posebnim danima kad osjetimo ekstreme naše ljubavi. i kad sam htio ugasiti tvoj blog, slučajno otvoren u skrolanju na mjesec 8. ove godine, začitah se u jedan tvoj post. post želje i nade, kakav će biti zima. ok, bilo je tu malo smotanosti, bilo je tu događaja, ali sve u svemu mislim da možeš biti zadovljna. ispalo je bas kako si željela. a kad si ti sretna znaš da ja cvatem :)...pa umjesto mojih riječi nek tvoje posluže...volim te pile!
24.08.2009.,
Još tjedan dana.
«Ne, Borja, nećeš!» rekla sam si, i onda se svejedno ulovila za datum
Tjedan dana! Tjedan dana… zvuči tako dobro… Samo tjedan. zujonjaminaughty
/Borja skače kao janje na steroidima, mlijeko joj pršti na usta i glava zrači kao Černobil '87.
«Budi sretan jer si mlad…»
I jesam. Još malo pa ću te držati u rukama, pune dlanove, kao izvorske vode, čak će mi caklina slično pucati kad te budem ljubila. Uvući ću se u tebe, ja – zeko, ti – grm borovnica, kroz svoj spektar boja tvojih udaraca, plavih, ljubičastih, žutih (mile ruke), i umrljane njuškice smijati prežderano.
Smijati… To volim s tobom:) Kad se počneš smijati, cijela se prostorija zatrese, poskoči, zaigra. I ja s njom, a unutra se sve zamrzne pred tom ljepotom svakodnevnice. Zrak ne stigne filtrirati boje, i ja mu se smijem, sa njim se smijem, smijem tebi jer me promatraš; tad znaš da te volim, a to najviše volim da znaš. To moraš znati!
Srce prodrhti u košuljici već kad me samo pogledaš, a tek kad vidim da nisam samo ja u stanju predinfarktnog likvidnog orgazma zaljubljenosti, svi uzvici koji rikošetom tutne u mojoj glavi implodiraju u sitnu…
Molitvu. Znam da ne vjeruješ u te stvari, pretežno ne vjerujem ni ja, ali kad me pogledaš toplo, onako kako samo ti to umiješ, nekako je sve moguće, pa čak i da je netko sklepao ovaj, ionako imperfektan, svijet u samo šest dana, pribio sam sebe na križ pa otresao halju i rekao – Ok, dečki i cure, sad je sve ok, sad možete ispočetka.
Manje bitno.
Još malo pa je gotov i ovaj izazov za jetru i živčani sustav. Sjećaš se, kako si me pitao «Oćemo izdržati i ovo ljeto?»
Pa eto, skoro dolazi tvoj odgovor. S obzirom da medalje za hrabrost i izdržljivost nećemo dobiti, možeš mi dati barem pobjedničku pusu:). Ja ću je shvatiti kao predigru.
/koja je, priznajem, u ovakvoj situaciji postala sasvim suvišna
Slijedi još jedna jesen i zima, toplo. Tlo će navlačiti slojeve, padalina, mrtvog lišća, pahulja ili sve zajedno, mi ćemo redati slojeve odjeće, vuneni mjeseci, a ja ću te, po potrebi, uljuljkivati u san ili u sebe, lizati ti oči, a možda se posreći pa ću se i probuditi pored tebe koji put.
/Od ljepote pojma ovog zadnjeg žmiri i prekriva usta i uši, da maštarija ne iskoči
Kao prokleti tajni agent, leteći Holandez, pokušavat ću ti uzurpirati vrijeme i deku, i brinuti se kad piješ kao da imaš četrnaest godina, nositi ti kolače i sve čega se sjetim, na zadnje pare, samo da vidim kako jedeš, halapljivo i nekako nespretno, kao dijete. Grijati ti ruke među nogama, disati ti izdahe i pore i, vrlo vjerojatno, smatrati duhovitim apsolutno bilo što što kažeš i ne biti u stanju sklepati nijednu rečenicu koja bi bila koncizna a ipak ne kao da sam je napisala.
Pisati je toliko puta lakše…
Ne mogu zamisliti život bez tebe. To nije fraza, ne mogu. Ako ćemo ikad zbilja biti skupa, onako pravo, natjerat ću te da nosiš kacigu i štitnike cijeli dan svaki dan, preselit ćemo se negdje gdje je klima optimalna, a hranu za tebe ću vlastoručno uzgajati, jer ne vjerujem ovim rako-cirozo-karijesoširiteljima ni koliko je crnog pod noktom. Ako te zbilja dobijem…
/slika – ti, pod božićnim drvcem, ležiš u grčko rimskom položaju sa crvenim mašlekom oko… hm… gležnja. Obrva gore dolje dva puta. Podsjeti me na ovo pred Božić.
… dat ću sve od sebe da, ako nam nešto i pofali, da to osjetiš kao izazov, a ne kao zadnji čavao na svom grobu:)
Ovo je zvučala kao prosidba… Uostalom, moje mišljenje o toj temi znaš:)
Sedam dana da se iz ova dva mjeseca koliko smo razdvojeni inkubira prvi poljubac nove sezone Krdaša i Borje.
/Gospel zbor se diže i tresući haljama i obilnim trbusima pjeva
ALELUJA!!!
ALELUJA!!!
oblak (božić)
želim Ti biti oblak. oblak od kamena. ah, sad ćeš pomisliti što baš od kamena...ne, nije to težak, jesenji oblak koji pokrije nebo i stušti kišu od koje bi se uplašio i dedek Noa i sva živinčad svijeta. to je više onak...ljetni oblak. od nevelikog kamena, recimo, hmmm, oko 8 metara kubnih... s oblinama, kakve ima ugodna sretna seoska baka; kamen-stijena kakvih ima pored najljepsih obala svijetskih mora, pročišćen od valova, izvajan najboljom kiparskom rukom žive slane vode, uljepšan onako kako ljudska mašta teško može zamisliti a samo prirodne sile mogu ostvariti.
i zamišljam kako lebdimo po nebu, dok je sunčano, ja kao oblak-kamen ili kameni oblak ili oblak-stijena, a Ti gola, sretna, nasmijana, jašeš me, sa pogledom prema horizontu, sa interesom djeteta, s rukom na čelu prekrivajuči oči od sunca koje je preblizu, čekajući iznenadjenje daljine, novog, spremna na susret i već na novi put. sa mnom, vodjena, zaštićena, sigurna, predana, razigrana....pa dok putujemo tako, zamišljam kako zalegneš na mene, na tu oblo meku stijenu, podigneš šeretski nogu preko druge, samouvjereno otvorena kao na plaži, zamisliš se i počneš nešto čkrtkati, crtati ili pisati, jer eto, baš ti je došlo ostaviti tu, na tom mjestu, na nebu, dok prolazimo kroz dugu, jedan zapis ili crtež, u svom kreativnom naletu. pa spustiš obrve, onako slatko kako djeca rade kad razmišljaju, usne ti se stisnu, a ja zatitram, jer moram lebditi, jer putujemo i nema zastajkivanja, a rado bih te zagrlio svojim teškim kamenim rukama....pa produžim juriti po nebu, prema jugu...
"idi za dugom!" poželiš. naglo skrećem i uranjam u ljubičastu boju. duga se širi, pokazuje put, sunce se smije; ona je ženstvena, majčinska, on je surov, ali pravedan nekako, očinski...
uzbudiš se...onako kako tebi dodje naglo, od sebe same, od mog prisustva, od radosti našeg putovanja, pa se trljaš od mene, raširenih nogu, stenješ, pritiščeš, loviš me za kamenu ruku, stavljas je na sebi, bacaš je po sebi, ližes toplu kamen-ruku, kosom je trljaš da mirišeš na taj oblak lebdeći, tutkaš osmjeh svoj u pazuh kamenog oblaka, dok teško-lake ruke padaju po tvojim bijelim butinama, bacaš se, okrečeš i igraš s tim oblakom koji mijenja oblike, ponovo dobijaš želju da taj trenutak ne prestane kao što si željela i prošli put, kao i mnogo puta prije, kao uvijek kad se spajamo. obuhvaćena oblačnim krilima, stisnuta čvrstinom stjene, predaješ se i grliš, daješ i uzimaš, dok putujemo,ne stajući nigdje, jurimo po svježem nebu, ogrijani suncem, vođeni ljubičaštom putanjom duge.
"stigli smo!" još te grleći, usporavam. staneš na mene, svog oblakstjenu, gola, ispravljena, vitasta breza, ko Petar Pan na pramcu svog broda.
"e to je to! tu sam htjela doći. kako si znao?" nasmijemo se, ja frajerski podignem obrvu i namignem. uhvatiš me za ruku, kreneš, ili ja krenem prvi, svejedno. drugi prati.
"ajmo vidjeti što se tu krije! baš me zanima..."
"nemojmo se zadržavati...čeka nas jos dosta puta." odgovorim.
"vidjet ćemo...tek smo stigli" nasmiješ se.
...
ti znas za taj oblak, bijeli, ljetni, razigrani, nježni u meni. oblak koji mijenja oblik na vjetru i nekad izgeda kao lav u riku, a nekad kao klinka koja trci livadom jureći leptira. ne dajući vjetru da ga uništi u datom danu nego samo da mu mijenja oblike. kao djete glinu. on te privukao. on je uvjek ovdje. on miluje, dira, mazi, i plače kad treba, on je ona naša sličnost, jer sličnost je neophodna. on je ti i ja istovremeno.
nek te sjetim na stjenu u meni. jer znam da ju poznaješ. i da ju jako trebaš. to je ona odlučnost, nepokoljebljivost, to je ona želja vodilja za uspjeti, znaš koji uspjeh je meni najbitniji, to je oslonac, sigurnost, liberalnost, cvrstina kad stvarno zagusti, kad gubis sigurnost. to je i ugriz, strogi pogled i zahtjevani pad ruke na rebra, čvrsti zagrljaj kad krckaju kosti...i ta stijena miluje, dira, mazi i plače kad treba, i ona je isto dio naše sličnosti. i stijena je ti i ja istovremeno.
ali dok ne vjerujem da se oblaku u meni može nešto dogoditi, jer je bježljiv, neuhvatljiv, diman, snalažljiv, sveprisutan uvijek, usađen rađanjem, previše ja, dotad je kamen makar tvrd, vrlo ranjiv. jer sam njega sam gradio. njega se da otući, razroniti, umrviti, oslabiti...on lako postane zrno pjeska. Ti ga štiti, grli, jaši, putuj s njim. čuvaj ga. Ti to možes. stoput si pokazala. nikad ne sumnjaj u svoju snagu. niti želju. ja je svaki dan vidim u tvojim očima :)
Volim Te! toliko da je to jednostavno. A najljepše stvari su ustvari jednostavne...
26.12.2009. 04.43h
div (badnjak)
stajao sam. mrak i bezgranični prostor.
duge noge do grla. srce koje je lupalo. moje.
ono je bilo vani, a grudi iza njega.
stvorio se sav, onakav ružan i samouvjeren.
kezeči se, dlakav, gnojav, mačoistički agresivan,
s tim nožem u četvrtoj ruci.
zario ga je bez riječi. uvijao na obje strane. a ja sam gledao.
bez čuđenja, svoje srce sa rupom koja je postajala sve veća.
pitam ga:" zašto to radiš?"
bez odgovora nastavljao je svoj posao. polako i pedantno.
ne, nije bio san, nije bila vizija, niti misao.
možda osjećaj, ili tren, možda nešto stvarnije od stvarnosti.
i mrak se izgubio.
i taj div.
i nož.
pločnik je bio mokar. stajao sam u lokvi.
prljava voda od kiše i moja pobjegla krv vodile su ljubav.
s rukom na grudima, prstima u rupi. i kao to bijaše normalno.
godine nisu pomogle. kiša nije oprala. svijetlo nije osvježilo.
trebalo se ići dalje. noge su bile neposlušne. ukoćene. pitale su:
kuda? zašto? čemu?
tada sam poželio diva.
da se vrati.
nekako mi više nije bio tako ružan...
lutamo kroz noć, mi kao stranci
ne znam tko si ti, to strano biće...
nepovratno sam u obečanju tvog
s čudom naše ljubavi
poklonjeni jedno drugom
lutamo kroz noć
ne više stranci
kroz ovu dobru noć...
pisano na badnjak, slučajno poklapanje sa trnutačnom mjuzom na radiju: massimo s., Strangers in the night, djelovi
24.12.2009. 23.07h
ruke
danas svira gosn Rundek...u boogaloo. on ima ruke. pjeva o njima. pjeva u potkošulji. nekako je romatično zao. vjerojatno je sjeban tip. ali nas veže. a dobro veže i riječi. taman za poluizgubljene romatične duše koji plaćaju svoj grijeh jer kao mrze patetiku pa se spetljaju u nju kao dnevni leptirić u paukovoj mreži.
lagani dodir uz nogu, dodir okrenutih dlanova, negdje na samom početku suživota. sječas se milo? kad smo se veselili nama, mijenjanju CD-ja i izvođaća koje volimo, lupanju srca i klecanju koljena u dolasku u katakombi. djetinjasto romatični, seksulano nabrijani kao mladi majmuni (vidiš, neke stvari se ne mijenjaju), netko zbog svjih postpubertetskih otkrivanja osobnih mogućnosti i želja, a netko zbog preuranjenog sekundarnog puberteta:)
gledao sam te desno, pored zvučnika, u grupici mladarki iz glomaznog ženskog fakulteta. isticala si se sa svojom svježe ošišanom kosom u sedativne svrhe, i osmjehom koji ruši muške duše (kladim se i da žene padaju na njega), onako od uha do uha, s redom bisera kojima znas nekad zagrist jabuku...ili mene...s pogledima ukradenim tražeći me u gomili. tad si došla do mene, stidljivo smo gledali gosn Rundeka u potkošulji s needakutivno zapaljenom cigaretom u gubici, kako rasporano već pjeva neku od balada (koja li je ono bila?!), a ja, sa prepotencijom iskustva, jedino što se usudih učiniti je dodirnuti ti prvo srednji prst za njegov srednji zglob mojim, a netom nakon toga tvoj bok. i bijah ludo sretan. sjećam se stidljivosti neke, zaljubljenčke, klinačke, kako sam gledao samo naprijed, u gosn Rundeka, kao u neki lajt motiv koji me izvlači iz ugodno-nelagodne situacije. ta stidljivost čudi i raduje, jer znas da sam drzak kad nešto želim u ljubavi.
Želim tvoje ruke. meke, bijele, tople, na meni, kad ih držis u krilu zapričana, kad mašeš s njima u onaj svoj Mah kad te prekinem dok pričaš... volim kad imamo dlan u dlan, kad te držim za brezastu tankoću nadlaktice. Volim te zagrliti mojima oko njih, kad si istovremeno predana i zarobljena i kad ti osjećam osmjeh ljubavni na ramenu, volim ih gristi dok smo u izgoru, ali i ljubiti ih kako ljubi pajac dlanove jedne kraljvene, zahvalan što si tu. obožavam ti cuclati prste i lizati ti unutarnost dlana. kao mače hraniteljici.
i gosn Rundek opet nam dolazi. ne, ne zelim misliti da kao umjetnik u konstantnom škripcu to radi da bi se osvježio sa nasih 100 kuna.zelim da mislim da zna o nama, u nekom paralelnom svemiru, da dolazi svjestan da smo otišli daleko, da su ruke sad jako upetljane, ko igle u pletivo šala od vune...da zna da postoji par koji ritmom njegovih pjesama i stihova raste u svojoj ljubavi, vezanosti, potrebi, želji, miline i strasti. ma on to zna...željan pobjediti gosna Balaševića u značaju trenutka. zeli nas osjetiti u polumraku plavog svijetla kako se njišemo zagrljeni, ja iza tebe pripijen, s jednom rukom oko trbuščića ti, a drugom preko grudi, sa mojim dahom na tvom vratu, s sljubljenim nogama... grudi na leđa, možda sa sretno nasuzenim očima u jedno od nas...svakako s lupanjem srca na koščatoj ti plečki.
mozda nećemo doći bas sutra gosn moj Rundek dragi, zbog istih mladarki, možda zbog poštivanja nekih koje je upitno dal bi treba(l)o poštivati, ali znaj da ćemo Ti dolaziti, da budeš u tijeku sa razvojem ove ljubavne priče. da pobjedimo skupa s tobom simpatičnog gosna Balaševića, da vidimo dal jos cugaš i pušiš, dal te ljubav mori i uzdiže ko nas...
ma šta dolazit, obečajem ti da ćemo jednom napraviti dijete na tvom koncertu, tamo negdje iza desnog zvučnika ;)...i ko zna, ako se to dogodi možda ga nazovemo Damir, ustvari Darko ;)...
O'š bit kum?!?
18.12.2009. 03.35h
stopala
stvar je pocela suzama. na groblju. nek ne zavaraju stopala. suze, grob, smrt i rađanje je bit. nekako sumanuto,a?! i meni se čini....nema veze, to je sve stvar pogleda.
kada.
voda u kadi.
ima puno ispred toga, al recimo da je voda u kadi i osmjeh koji pluta, kupa se i širi, kao odsjaj sunca u ono tirkizno obojano more sa slika kojima zavidi čovjek, nek je to prva slika kojom pocinje ovaj zapis.egoistični, da se razumijemo :) za mene, za nas...ko paralela nečijem pisanju.Tvom pisanju Draga.
trenutak je jednostavan.ocekivan čak.i to mi se svidja.i pored očekianosti, nosi nešto svoje.opet je bogatiji od te jednostavne očekivanosti.znas što mi je najdraže?stopalo tvoje na vratu, na prsima, pored lica...nemam poima žašto.svi su trenuci bili divni, ali to stopalo, koje podizem, uzimam, iz vode i stavljam ga na sebi, bez osjecaja drugog do ljubavi, bliskosti,bez potlačenosti, bez ičega što bi narušilo bliskost, taj trnutak volim!spojili smo se, to je divno, ali tvoji prsti na mojoj koži,kad zatvorim oci, je valjda jednak zagrljaju netom rodjenje bebe koja traži zaštitu nesvjesno.kad smo sami, daleko, od svega, briga i obveze, sudova i prohtjeva, mi smo tandem.i tad znam, da je biti pored tebe dar životni.
znaš li zašto toliko volim tvoja stopla?zato što ih ti ne voliš.groziš ih se.da, znam da si prepotentna, samouvjerena, egocentricna..i isto tako znam da su ona slaba točka tvoja.i bas zato ih volim!kao da hocu reći,vidi, volim sve tvoje, ono čeg se stidiš, ono što misliš da nije idelano ko ostalo tvoje...baš zato ih volim više.volim tvoje neidelanosti.volim kad se gubiš.volim kad sumnjaš,volim kad si djetinjasto izgubljena,.volim kad...ma volim i kad grliš drugog.volim te!tužan sam tad, ali znaš, volio sam te i u tom trenutku.i sam ne mogu razlučiti jeli to čista ljubav, ljubav prema tebi, onako iskonska,oslobodjena posesivnosti, ili je bol i mazohizam, dali je taj osječaj tutorski, očinski čak,ili nada i želja pokazati svijetu i nama da može biti drugačije,posebnije.zato sam mogao imati snage samo da te ljubnem u obraz.drsko , tužno, nesvakidašnje,instinktom nekim...
kad bih bio hrabriji,rekao bih: dovoljno je da te samo ja volim.nisam tako jak.potrebna mi je tvoja ljubav.potreban mi je odgovor.nisam bas najbolji, nisam idelan,znam.jednostavno te trebam.dio si moje duše, tjela.svi to pisu.svi to kazu.svi zaljubljeni.briga me.ljudi su slična govna.osječaji su slični.ne moramo biti svi jesenjin .ne smij se, ne razočaravaj se od nesavršenosti napisanog, sjeti se kako se gledamo, kako se grlimo, sjeti se lupanju srca.meni je to dovoljno.za suzu.cak prečesto:)
nisam te pitao, mrziš li te prekratke rečenice?uvjek se trudim da te zadovoljim, pa sad sumnjam da ti one smetaju.
znam da se trbam manje truditi.ti bi tad bila zadovoljnija. budem...strpi se....
lažem....teško da ću uspjeti.
i ko bi sad vjerovao da slobodni pad ruke, moze prouzročiti užitak, da veže?ma briga te....
uzimam to stopalo, prste,kožu tvoju, ko da su ti usne, ko da je tvoje lice milo, to je dio tebe, to si ti, i upijam ga u sebi simbolično.škaklje te, pa se trudim naći način da te ne natjera da povučes nogu.igra koja je naša,dječja.znamo kamo to vodi.medeku, jastuku i bijesu.onom iz pečine.kad smo najbolji.dugo se igramo, dugo se tučemo pokusavajući slomoiti tjela,ugurati ih jedno u drugo, ući u trbuh, jetra, poima nemam gdje, ali spojiti se i biti jedno.jin i jang, i ostala bratija tad su sljepci u pustnji....a mi se smijemo...svemu...
gospođa Dosada je skužila da kod nas nema divan za svoj odmor...odlepršla je na krilima obične svakodnevice.napisala mi sms.kaže:novi početak, sretno vam djeco! ;)
15.12.2009. 02.16h
