Nazvala me Čudo

subota, 01.05.2010.

prevert

Kod cvjećarke

Čovjek ulazi kod cvjećarke
i bira cvjeće
cvjećarka mu zavija cvijeće
čovjek stavlja ruku u đep
i traži novac
da plati cvjeće
ali u isto vrijeme
hvata se naglo
rukom za srce
i pada

U istom trenutku dok pada
novac se prosipa po zemlji
a onda i cvijeće pada
istovremeno sa čovjekom
istovremeno sa novcem
a cvjećarka stoji tu
kraj novca što se kotrlja
kraj cvijeća što se lomi
kraj čovjeka što umire
sve to naravno vrlo je tužno
i valjalo bi da učuni nešto
mislim cvećarka
ali ni ona sama ne zna što da učini
sama ne zna
odakle da počne

ima tolko toga za napraviti
sa tim čovjekom što umire
sa cvijećem što se lomi
i tim novcem
tim novcem što se kotrlja
što ne prestaje da se kotrlja

jacques prevert

01.05.2010. u 23:46 • 0 KomentaraPrint#

kao priroda

Budi kao priroda


Sa zelenom vatrom Prirode u očima
Kad dođe taj čas
Iznutra će te pokrenuti sile

Ti leti i rasej sebe
svuda po svijetu Mnogo je zemalja
i naroda za tvoj korijen i vid

Budi kao Priroda
i malim stvarima
pronađi put
da stignu
do svog vrha

Radovan Pavlovski



Ona je imala zelenoplave oći, tanku svijetlu kosu i osmijeh anđela. u tim svojim dvanajestim godinama,, isijavala je sreću. znala je zarazit, nesvjesno, svakog ko bi se našao u krugu od više metara, makar samo stajao ili prolazio pred nje. imala je ono "nešto" čime se samo rijetki rađaju. a život je nije mazo. jednostavno, to nju nije pogađalo. niti je shvaćala da u stvari živi ono što ljudi zovu "težak život". kao da je bila žaštićena od nekog ili nečeg. time je anđeoski dojam koji je ostavljala na bližnje i ine, samo bio pojačan. ljudi su je voljeli.
trčala je bosa po ravnici, trava je milovala njezine mlade listove, hlad vlažne zemlje tjerao je u veseli trk. čula je zum insekata izmedju cvijetova, muk krave koja se sama vraća u poznato gnjiezdo, huk vjetra u rijetkim grana, žubor rijeći seljaka u daljini...čula bi sve. djete-cura, sa rukohvatom žutog cvijeća, imalo je svoje doživljaje, svoje snove, svoje boje. a sve je to opjevala svojim osmjehom koji kao da nije nikad silazio s njenog ljepuškastog blijedog lica. ne, nije ona imala tipične maste kao ostale cure njenih godina, nije tu bilo slika princa na bijelom konju koji je spašava od zmaja, niti veliki uspijeh u životu praćen oduševljenjem javnosti. ona je imala svoje žive snove, ispunjenim takvom maštom da je to i njoj samoj bilo neopisivo.

Došavši do ulaza u selo osjetila je miris dima. čudna tišina kao da ju je zagrlila i uzela pod ruku. vukla ju je ka bakinoj kući. brdo koje se miće, počelo je otkrivati sliku. prva kuća je već bila spaljena do temelja, druga je malčice gorila, a treća je bila baklja. i sa druge strane ulice isto. nije bilo ljudi, niti životinja. veseli trk pretvorio se u trk straha; jos jače je stegla ruku ne ispuštajući žuto cvijeće. stala je pred bakinu kuću. bila je crna, spojena sa tlom. nije znala gdje su ljudi. osjetila je tlak u ušima, širio se po glavi, u očima, gurajući suze van, širio se dalje po vratu, završavajuci u grudima sa gušenjem. nije mogla pomicati udove. pala je na travi, tik do kuće, i u grču zaspala. da je netko tad prošao pored nje sigurno bi se začudio osmijehu koji je titrao na tom milom licu, dok su crni tragovi suza rasporali put prema njezinim ljepim nevinim usnama.
tad je sanjala svoj prvi realniji san.
u dalekoj zemlji, nosi kofere, majka je iza nje, mirše na poznati parfem, neki čovjek joj pomaže oko stvari, smije joj se nježno, sretna je zbog tog, diže glavu ka nebu, preleti zvijezda padalica i pored toga što je dan, sunce sija baš jako, dvije ptice rade luping u ljubavnom plesu, u ruci drzi kutiju, u kutiju su ukradene stvari kao uspomene kroz godine, i jedan cvijet žute boje; misao joj prolazi da mora brzo naći vodu i vazu da on poživi. iskorakne i iznenada, kako to u snovima biva, ulazi u sobu koja zrači prozračnošću i slobodom; sjede za stol, smiju se, neki čovjek je drzi za ruku, pod stolom, osjeća sigurnost, ne okreće se, zna da zna tog nepoznatog čovjeka iz budućnosti, smije se nekoj šali, svi su nenako sretni, jedva ćeka otići u sobu za koju zna da je zelene boje, sa tim čovjekom, svojim, a toplina joj se širi po kičmi, osječaj milosti i mira...

prošle su godine, sada ta cura-žena, anđeo sa osmjehom, konačno se smije svijesna zašto. svijesna čemu. i šakama uzima svoje, zasluženo. grabi i stiska. ne zato što se boji, nego zato što je sretna. ne zato da bi oduzela slobodu, nego da bi dala sebe. ne od neke srđbe prema životu, već zato jer je zaslužila.

01.05.2010. u 20:24 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 07.04.2010.

putna

hodam nekim ulicama, gledam lica, dok sunce mijenja svoj napon.da kažem da širim dlan i stiskam ga kao da te lovim za tvoj, može zvucati neistinito ili djetinasto neozbiljno, ali da, igram se tako sam sa sobom. osjećaj ludog zaljubljenog djeteta izbija mi osmjeh na licu, pa se ti ljudi koji prolaze pored mene valjda čude laganom ludilu koji titra na mom licu, i osmjehu tipičnog za onog koji je u svom nekom svijetu. ah, a da se samo sjete svojih osjećaja kada su zaljubljeni. naravno, oni koji jesu bili.jer mnogi nisu nikad, samo su se zavravali.ili žudjeli. ili jednostavno bili napaljeni. a ljubav, ono što imamo, je više od napaljenosti, seksa, čiste želje. da bi čovijek riječ rekao protiv nje, hah. ona je stlani pratilac i u tangu sa tim osječajem potrebe, kod nas, ljubav i seks plešu skupa na zvucima argentine. kod nas se dlanovi znoje od sreće kad smo skupa, a i od nemogućnosti upijanja tjela i misli više nego sto to isto tjelo i mozak fizički dopuštaju.zato to nadoknađujemo pisanjem, crtanjem, umjetnošću, kakva god da je, u mediju i kvaliteti.i stvarno, nebitne stvaari postaju nebitnije a bitne dolaze do srži. što me čini sretnim. sretnim s tobom draga. a zar nismo svi u životu samo u potrazi za taj jebeno dobar osjećaj sreće?! e, pa, ja sam ga našao. u tebi, sa tobom, u osmjehu tvojih očiju.

volim te milo

Tvoj.

07.04.2010. u 17:47 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 01.03.2010.

paralele

zajašite vjetar
lagan vas ponijeti
možda i hoće
dok gledate kako
zemlja nježno mijenja boju
u sivo

i tretirate sebe da vam ton kože tomu paše

gajite tmurno turobno vrijeme
u srcu
koje preskače
svaki put kad vidite
ljubav!
zajašite vjetar
možda je to vaša
posljednja šansa



hodali su držeči se za ruke. bio je mrak, onaj kad je nebo bez zvijezda i mjeseca, kada dlake na koži pokušavaju izigravati antene. nije ih bilo briga puno, aureola mirisa dragog pored punila je nosnice i to je uljevalo sigurnost.- jesi zatvorila šator? -puk'o je patent. -ušit ću ga....sutra. -neceš...znas da ti treba vremena za sve.-popravljao sam gusjenice. rezao sam lim...za vrata. osjetivši da će početi s poznatim durenjem, udari ga po guzi. nasmijao se obezoružan. znao je da se i ona smije. -mirišeš onako...-ma kako?-onako...ko da ti fali. osmjeh joj je titrao na licu.-pa sad smo...to radili...počeo je mucati, dok nije shvatio da ga zeza. uhvatio ju je za vrat rukom povukao sebi i poljubio sočno i dugo. predala mu se sa uzdahom, pripijajuči tjelo uz njegovo, grudi na grudi, a sa svih 4 para ruku milovala mu je ledja, potiljak i naraslu grivu. -jel ti se svidjam i dalje?- da, draga. posljedice zračenja i nisu tako loše po meni, imaš baš ljepe ruke, a i dobro ih koristiš, pokušavao ju je raspoložiti, a i nije puno lagao.-više su to sad pipci ili kraci, malo tužno ona reće. -ejjj, milo, uhvatio ju je ispod brade,- ti si to, to su tvoje ruke, dok ti osjećam miris sve je u redu. -jel ti nedostaje sunce?!, upita ga. -ne znam...nekako se privikavam nakon toliko vremena. vjerojatno smo već izgubili vid.ali osječaj mirisa sejako pojačao. ti si tu...nekako kao da je sve u redu.
šutke su hodali. stisak ruke je pokazivao da onaj drugi nešto razmišlja. i traži podršku. nisu pitali jedno drugo što. bilo je nebitno. bili su skupa.
-jesi siguran da smo na pravom putu?-znaš da se nikad ne izgubimo. uvijek te dovedem do pravog mjesta. pod nogama se tlo promjenilo. cuo se šum vode, počeli su gaziti u male lokve. ona se zaigrala, pocela dječje skakati po lokvama, pjevala je staru pjesmu, smijala se. on je pustio neko vrijeme pa uplašeno podviknuo-drži me za ruku, opasno je. kao malo djete dotrčala je njemu u zagrljaj, prislonila usne na vrat, drhtala. -plačeš?, pitao ju je.-ne...lagala je.
presjecao je to nešto što lići na granu, limom uzetog sa uništenog broda. -požurimo, da ne dodju...-točili su tekučinu napetih ušiju. mrak je bio gust.osječao se na obrazima.
-stvarno misliš da smo posljedni?, neka nada je bila u tom glasu. nikako joj nije mogao uništiti to, pa je šutio. znao je da jesu. -dali smijemo dragi? opet ga pitala, nesigurna. smijemo! kratko odgovori, pustivši punilo tekučine, stavio je dlan na njezino lice. volio je to oduvijek, tek tad je znao da je tu do njega. još su živi. -zar ga dovest na ovaj svijet, bez ikoga, bez sunca, slika...-dali me ti voliš? pitao ju je kao i uvijek kad ona počne ovu priču, vapeći da ju uvjerava. -znas da te volim više od sebe!-onda da, imamo pravo na njega. bit ćemo troje. iznenda ju uhvati za zglob ruke. prošlo je samo nekoliko sekundi mrtve tišine koju su osluškivali. topot se čuo u daljini.bio je sve jači. povuče je, -trčimo, dolaze! stegla je njegovu ruku, počeli su suludo trčati, saplitati se, ustajati, ne psutajući jedno drugo, dahtati...njihovi koraci su bili veliki, antilopski, a zvuk topota i divlji rik koji stvara paniku sve bliži.

01.03.2010. u 02:35 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 31.01.2010.

početak (I)

nebo je bilo močno plavo.
stjenovite hridine, onako poznate, pokazivale su smijer. zadovoljno je letio opuštajući težinu na topli zrak koji ga je dizao u visine močnog plavog.
primjetivši crnu točku u daljini, u tom prostoplavetnilu, sokol se sjurio, zainteresiran vidjeti tko se usuđuje narušavati njegovo osobno kraljevstvo. vladar hridina i komada neba, sa svim živim i neživim stvarima u tom kutku svijeta, bijaše nemalo iznenađen od ljepote crnog odsjaja sunca. zraci su se odbijali od predivna perja neke druge ptice.
tanka, crna, vesela, u sretnom letu razigrana, ona nije primjećivala njegovu snagu niti ljepotu. prvi put da ga tako što ne naljuti. njegova oholost i samoljublje pomaknuše se u stranu čineći mjesto interesu. i nečemu drugom. nečemu što nije prepoznavao ili je zaboravio da postoji.
počeo je pelivanski pratiti tu crnosjajnu pticu, kružiti oko nje u lupinzima, prčiti se svojim znanjem. okretao je pažnju na sve načine.
ona, elegantna u letu, pogleda ga pod oka i skoro nevino nastavi svoju igru, igru sama sa sobom...

31.01.2010. u 02:45 • 2 KomentaraPrint#

subota, 30.01.2010.

tvoj (prva)

drugi kažeš...
jel vječnosti
ijedan bitan je broj?

dok uranjam dušu u tvoje bijele puti
dok gledamo se bez miga
u krađi što Nas bliskima čini

a eto
u nesretan stih
ja zarobio bi dan

i dršćem ko prut
što netom pao nije
u brzaku rijeke da uništi ga il spase

ko val plavi
nenacrtan na zidu katakombe
sklonište naše gdje pokazah ti put

sa nadom da jašeš još dugo pokraj mene
te brze vrance
čije osjetismo sape

i mirišem si ruke
djelove tijela
što pohode tu svetost

ko zahvala Bogu
ko totemu starom
što želiš ga za sebe

ne brini Draga
što god sada bilo
ukrasti neće tren nam taj nitko

no vječnost ne zna
trenutke ni brojke
neumorno traži dubinu i srž

znaj!
imam malj
da uništim planine pored sebe

i imam krila
poput ptice
da preletim one udaljene

potom nek sudba
uroti se za nas
nek nada nikad ne utihne ko kazna

30.01.2010. u 19:22 • 0 KomentaraPrint#

subota, 02.01.2010.

10 (nova godina)

bitak si
napravljen od mekoga tkanja
paučina
nošena micanjem zraka
mislima
obogaćen da su izbori teži

kroz vrijeme
i rast
lutaš sam
sa Nadom, tom kurvom
što sreća
i jad je

dok sličan soj tebi
iznenad putanju ti sreže
ko nož rofko meso
ko padalica nebo
da pomakne osu
u nepoznatom smjeru

ti pratiš je tada
ko zbunjeno štene
u ushitu muklom
jer sreća neće riječi
i lutate tako
bez samoće igdje

kao djeca u plesu
na leđima leptira
sa iskrenim smijehom
što stvara sretne bore
i dodirima njeznim
koji ježe kožu

i pečinom se nudiš
bit zaklon oluje
na grudi mi lezi
da ti štitim lice
zboriš i grliš
ko vučica čedo

i daješ se tiho
da te topla grije
tvoja sad jesam i jedno smo zna se
očima se smije anđeoski ljepa
i stisne ti obraz
sa sigurnošču majke

no dan dođe
jadan
kad strah
zarije ti nokte
i povuće rezbu
krvavih li brazdi

i sumnja te jede
uvija i kida
ko orao kljunom jetra
baš ugrabljenog zeca
u želji za srećom
i hvatanjem raja

slobodom se kitiš
dok drugom je zemaš
crnilo pakla
otvara ti porte
ko sam da jesi
a već dušu dao

osjeća li ona
te strahove
puste
što žderu te ko ala
na samotnome brijegu
od leda
i magle

dal osjeća se
isto
nestaju li
bore
od osmjeha dječjeg
na krilima leptira




pruži ruku, zovi!
uhvati i ne daj!
odbij alu mačem
iz srca divljim jalom
sreća je jedna
jer jedno ste bili i bit ćete navijek!

sudba
snove
koti

reži, trgaj, grizi!
jer lutati je lako
sa vučicom majkom
sestrom srodnom dušom
i prilika je malo
čak nebitne su sasvim

bez lica andjeoskog
što život tvoj
sada jedino čini

02.01.2010. u 09:52 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 29.12.2009.

život

moj život ni za mnom ni preda mnom nije
ni danas ni sutra
unutra
u meni je.

jacques prevert

(zbirka sunce noći)

29.12.2009. u 02:57 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.12.2009.

okvir

htjedoh napisati nešto ljepo o ovom divnom danu...jer bilo je toplo, toplo medju nama kao što bude često, pa još malo više, kao u posebnim danima kad osjetimo ekstreme naše ljubavi. i kad sam htio ugasiti tvoj blog, slučajno otvoren u skrolanju na mjesec 8. ove godine, začitah se u jedan tvoj post. post želje i nade, kakav će biti zima. ok, bilo je tu malo smotanosti, bilo je tu događaja, ali sve u svemu mislim da možeš biti zadovljna. ispalo je bas kako si željela. a kad si ti sretna znaš da ja cvatem :)...pa umjesto mojih riječi nek tvoje posluže...volim te pile!



24.08.2009.,
Još tjedan dana.

«Ne, Borja, nećeš!» rekla sam si, i onda se svejedno ulovila za datum

Tjedan dana! Tjedan dana… zvuči tako dobro… Samo tjedan. zujonjaminaughty
/Borja skače kao janje na steroidima, mlijeko joj pršti na usta i glava zrači kao Černobil '87.
«Budi sretan jer si mlad…»
I jesam. Još malo pa ću te držati u rukama, pune dlanove, kao izvorske vode, čak će mi caklina slično pucati kad te budem ljubila. Uvući ću se u tebe, ja – zeko, ti – grm borovnica, kroz svoj spektar boja tvojih udaraca, plavih, ljubičastih, žutih (mile ruke), i umrljane njuškice smijati prežderano.
Smijati… To volim s tobom:) Kad se počneš smijati, cijela se prostorija zatrese, poskoči, zaigra. I ja s njom, a unutra se sve zamrzne pred tom ljepotom svakodnevnice. Zrak ne stigne filtrirati boje, i ja mu se smijem, sa njim se smijem, smijem tebi jer me promatraš; tad znaš da te volim, a to najviše volim da znaš. To moraš znati!
Srce prodrhti u košuljici već kad me samo pogledaš, a tek kad vidim da nisam samo ja u stanju predinfarktnog likvidnog orgazma zaljubljenosti, svi uzvici koji rikošetom tutne u mojoj glavi implodiraju u sitnu…
Molitvu. Znam da ne vjeruješ u te stvari, pretežno ne vjerujem ni ja, ali kad me pogledaš toplo, onako kako samo ti to umiješ, nekako je sve moguće, pa čak i da je netko sklepao ovaj, ionako imperfektan, svijet u samo šest dana, pribio sam sebe na križ pa otresao halju i rekao – Ok, dečki i cure, sad je sve ok, sad možete ispočetka.
Manje bitno.

Još malo pa je gotov i ovaj izazov za jetru i živčani sustav. Sjećaš se, kako si me pitao «Oćemo izdržati i ovo ljeto?»
Pa eto, skoro dolazi tvoj odgovor. S obzirom da medalje za hrabrost i izdržljivost nećemo dobiti, možeš mi dati barem pobjedničku pusu:). Ja ću je shvatiti kao predigru.
/koja je, priznajem, u ovakvoj situaciji postala sasvim suvišna

Slijedi još jedna jesen i zima, toplo. Tlo će navlačiti slojeve, padalina, mrtvog lišća, pahulja ili sve zajedno, mi ćemo redati slojeve odjeće, vuneni mjeseci, a ja ću te, po potrebi, uljuljkivati u san ili u sebe, lizati ti oči, a možda se posreći pa ću se i probuditi pored tebe koji put.
/Od ljepote pojma ovog zadnjeg žmiri i prekriva usta i uši, da maštarija ne iskoči
Kao prokleti tajni agent, leteći Holandez, pokušavat ću ti uzurpirati vrijeme i deku, i brinuti se kad piješ kao da imaš četrnaest godina, nositi ti kolače i sve čega se sjetim, na zadnje pare, samo da vidim kako jedeš, halapljivo i nekako nespretno, kao dijete. Grijati ti ruke među nogama, disati ti izdahe i pore i, vrlo vjerojatno, smatrati duhovitim apsolutno bilo što što kažeš i ne biti u stanju sklepati nijednu rečenicu koja bi bila koncizna a ipak ne kao da sam je napisala.
Pisati je toliko puta lakše…

Ne mogu zamisliti život bez tebe. To nije fraza, ne mogu. Ako ćemo ikad zbilja biti skupa, onako pravo, natjerat ću te da nosiš kacigu i štitnike cijeli dan svaki dan, preselit ćemo se negdje gdje je klima optimalna, a hranu za tebe ću vlastoručno uzgajati, jer ne vjerujem ovim rako-cirozo-karijesoširiteljima ni koliko je crnog pod noktom. Ako te zbilja dobijem…
/slika – ti, pod božićnim drvcem, ležiš u grčko rimskom položaju sa crvenim mašlekom oko… hm… gležnja. Obrva gore dolje dva puta. Podsjeti me na ovo pred Božić.
… dat ću sve od sebe da, ako nam nešto i pofali, da to osjetiš kao izazov, a ne kao zadnji čavao na svom grobu:)
Ovo je zvučala kao prosidba… Uostalom, moje mišljenje o toj temi znaš:)

Sedam dana da se iz ova dva mjeseca koliko smo razdvojeni inkubira prvi poljubac nove sezone Krdaša i Borje.
/Gospel zbor se diže i tresući haljama i obilnim trbusima pjeva
ALELUJA!!!
ALELUJA!!!


28.12.2009. u 05:15 • 0 KomentaraPrint#

oblak (božić)

želim Ti biti oblak. oblak od kamena. ah, sad ćeš pomisliti što baš od kamena...ne, nije to težak, jesenji oblak koji pokrije nebo i stušti kišu od koje bi se uplašio i dedek Noa i sva živinčad svijeta. to je više onak...ljetni oblak. od nevelikog kamena, recimo, hmmm, oko 8 metara kubnih... s oblinama, kakve ima ugodna sretna seoska baka; kamen-stijena kakvih ima pored najljepsih obala svijetskih mora, pročišćen od valova, izvajan najboljom kiparskom rukom žive slane vode, uljepšan onako kako ljudska mašta teško može zamisliti a samo prirodne sile mogu ostvariti.

i zamišljam kako lebdimo po nebu, dok je sunčano, ja kao oblak-kamen ili kameni oblak ili oblak-stijena, a Ti gola, sretna, nasmijana, jašeš me, sa pogledom prema horizontu, sa interesom djeteta, s rukom na čelu prekrivajuči oči od sunca koje je preblizu, čekajući iznenadjenje daljine, novog, spremna na susret i već na novi put. sa mnom, vodjena, zaštićena, sigurna, predana, razigrana....pa dok putujemo tako, zamišljam kako zalegneš na mene, na tu oblo meku stijenu, podigneš šeretski nogu preko druge, samouvjereno otvorena kao na plaži, zamisliš se i počneš nešto čkrtkati, crtati ili pisati, jer eto, baš ti je došlo ostaviti tu, na tom mjestu, na nebu, dok prolazimo kroz dugu, jedan zapis ili crtež, u svom kreativnom naletu. pa spustiš obrve, onako slatko kako djeca rade kad razmišljaju, usne ti se stisnu, a ja zatitram, jer moram lebditi, jer putujemo i nema zastajkivanja, a rado bih te zagrlio svojim teškim kamenim rukama....pa produžim juriti po nebu, prema jugu...

"idi za dugom!" poželiš. naglo skrećem i uranjam u ljubičastu boju. duga se širi, pokazuje put, sunce se smije; ona je ženstvena, majčinska, on je surov, ali pravedan nekako, očinski...

uzbudiš se...onako kako tebi dodje naglo, od sebe same, od mog prisustva, od radosti našeg putovanja, pa se trljaš od mene, raširenih nogu, stenješ, pritiščeš, loviš me za kamenu ruku, stavljas je na sebi, bacaš je po sebi, ližes toplu kamen-ruku, kosom je trljaš da mirišeš na taj oblak lebdeći, tutkaš osmjeh svoj u pazuh kamenog oblaka, dok teško-lake ruke padaju po tvojim bijelim butinama, bacaš se, okrečeš i igraš s tim oblakom koji mijenja oblike, ponovo dobijaš želju da taj trenutak ne prestane kao što si željela i prošli put, kao i mnogo puta prije, kao uvijek kad se spajamo. obuhvaćena oblačnim krilima, stisnuta čvrstinom stjene, predaješ se i grliš, daješ i uzimaš, dok putujemo,ne stajući nigdje, jurimo po svježem nebu, ogrijani suncem, vođeni ljubičaštom putanjom duge.

"stigli smo!" još te grleći, usporavam. staneš na mene, svog oblakstjenu, gola, ispravljena, vitasta breza, ko Petar Pan na pramcu svog broda.
"e to je to! tu sam htjela doći. kako si znao?" nasmijemo se, ja frajerski podignem obrvu i namignem. uhvatiš me za ruku, kreneš, ili ja krenem prvi, svejedno. drugi prati.
"ajmo vidjeti što se tu krije! baš me zanima..."
"nemojmo se zadržavati...čeka nas jos dosta puta." odgovorim.
"vidjet ćemo...tek smo stigli" nasmiješ se.
...





ti znas za taj oblak, bijeli, ljetni, razigrani, nježni u meni. oblak koji mijenja oblik na vjetru i nekad izgeda kao lav u riku, a nekad kao klinka koja trci livadom jureći leptira. ne dajući vjetru da ga uništi u datom danu nego samo da mu mijenja oblike. kao djete glinu. on te privukao. on je uvjek ovdje. on miluje, dira, mazi, i plače kad treba, on je ona naša sličnost, jer sličnost je neophodna. on je ti i ja istovremeno.
nek te sjetim na stjenu u meni. jer znam da ju poznaješ. i da ju jako trebaš. to je ona odlučnost, nepokoljebljivost, to je ona želja vodilja za uspjeti, znaš koji uspjeh je meni najbitniji, to je oslonac, sigurnost, liberalnost, cvrstina kad stvarno zagusti, kad gubis sigurnost. to je i ugriz, strogi pogled i zahtjevani pad ruke na rebra, čvrsti zagrljaj kad krckaju kosti...i ta stijena miluje, dira, mazi i plače kad treba, i ona je isto dio naše sličnosti. i stijena je ti i ja istovremeno.
ali dok ne vjerujem da se oblaku u meni može nešto dogoditi, jer je bježljiv, neuhvatljiv, diman, snalažljiv, sveprisutan uvijek, usađen rađanjem, previše ja, dotad je kamen makar tvrd, vrlo ranjiv. jer sam njega sam gradio. njega se da otući, razroniti, umrviti, oslabiti...on lako postane zrno pjeska. Ti ga štiti, grli, jaši, putuj s njim. čuvaj ga. Ti to možes. stoput si pokazala. nikad ne sumnjaj u svoju snagu. niti želju. ja je svaki dan vidim u tvojim očima :)

Volim Te! toliko da je to jednostavno. A najljepše stvari su ustvari jednostavne...


26.12.2009. 04.43h

28.12.2009. u 03:18 • 0 KomentaraPrint#

div (badnjak)

stajao sam. mrak i bezgranični prostor.
duge noge do grla. srce koje je lupalo. moje.
ono je bilo vani, a grudi iza njega.

stvorio se sav, onakav ružan i samouvjeren.
kezeči se, dlakav, gnojav, mačoistički agresivan,
s tim nožem u četvrtoj ruci.

zario ga je bez riječi. uvijao na obje strane. a ja sam gledao.
bez čuđenja, svoje srce sa rupom koja je postajala sve veća.
pitam ga:" zašto to radiš?"

bez odgovora nastavljao je svoj posao. polako i pedantno.
ne, nije bio san, nije bila vizija, niti misao.
možda osjećaj, ili tren, možda nešto stvarnije od stvarnosti.

i mrak se izgubio.
i taj div.
i nož.

pločnik je bio mokar. stajao sam u lokvi.
prljava voda od kiše i moja pobjegla krv vodile su ljubav.
s rukom na grudima, prstima u rupi. i kao to bijaše normalno.

godine nisu pomogle. kiša nije oprala. svijetlo nije osvježilo.
trebalo se ići dalje. noge su bile neposlušne. ukoćene. pitale su:
kuda? zašto? čemu?

tada sam poželio diva.
da se vrati.
nekako mi više nije bio tako ružan...






lutamo kroz noć, mi kao stranci
ne znam tko si ti, to strano biće...

nepovratno sam u obečanju tvog

s čudom naše ljubavi
poklonjeni jedno drugom

lutamo kroz noć
ne više stranci

kroz ovu dobru noć...


pisano na badnjak, slučajno poklapanje sa trnutačnom mjuzom na radiju: massimo s., Strangers in the night, djelovi



24.12.2009. 23.07h

28.12.2009. u 03:17 • 0 KomentaraPrint#

ruke

danas svira gosn Rundek...u boogaloo. on ima ruke. pjeva o njima. pjeva u potkošulji. nekako je romatično zao. vjerojatno je sjeban tip. ali nas veže. a dobro veže i riječi. taman za poluizgubljene romatične duše koji plaćaju svoj grijeh jer kao mrze patetiku pa se spetljaju u nju kao dnevni leptirić u paukovoj mreži.

lagani dodir uz nogu, dodir okrenutih dlanova, negdje na samom početku suživota. sječas se milo? kad smo se veselili nama, mijenjanju CD-ja i izvođaća koje volimo, lupanju srca i klecanju koljena u dolasku u katakombi. djetinjasto romatični, seksulano nabrijani kao mladi majmuni (vidiš, neke stvari se ne mijenjaju), netko zbog svjih postpubertetskih otkrivanja osobnih mogućnosti i želja, a netko zbog preuranjenog sekundarnog puberteta:)
gledao sam te desno, pored zvučnika, u grupici mladarki iz glomaznog ženskog fakulteta. isticala si se sa svojom svježe ošišanom kosom u sedativne svrhe, i osmjehom koji ruši muške duše (kladim se i da žene padaju na njega), onako od uha do uha, s redom bisera kojima znas nekad zagrist jabuku...ili mene...s pogledima ukradenim tražeći me u gomili. tad si došla do mene, stidljivo smo gledali gosn Rundeka u potkošulji s needakutivno zapaljenom cigaretom u gubici, kako rasporano već pjeva neku od balada (koja li je ono bila?!), a ja, sa prepotencijom iskustva, jedino što se usudih učiniti je dodirnuti ti prvo srednji prst za njegov srednji zglob mojim, a netom nakon toga tvoj bok. i bijah ludo sretan. sjećam se stidljivosti neke, zaljubljenčke, klinačke, kako sam gledao samo naprijed, u gosn Rundeka, kao u neki lajt motiv koji me izvlači iz ugodno-nelagodne situacije. ta stidljivost čudi i raduje, jer znas da sam drzak kad nešto želim u ljubavi.

Želim tvoje ruke. meke, bijele, tople, na meni, kad ih držis u krilu zapričana, kad mašeš s njima u onaj svoj Mah kad te prekinem dok pričaš... volim kad imamo dlan u dlan, kad te držim za brezastu tankoću nadlaktice. Volim te zagrliti mojima oko njih, kad si istovremeno predana i zarobljena i kad ti osjećam osmjeh ljubavni na ramenu, volim ih gristi dok smo u izgoru, ali i ljubiti ih kako ljubi pajac dlanove jedne kraljvene, zahvalan što si tu. obožavam ti cuclati prste i lizati ti unutarnost dlana. kao mače hraniteljici.

i gosn Rundek opet nam dolazi. ne, ne zelim misliti da kao umjetnik u konstantnom škripcu to radi da bi se osvježio sa nasih 100 kuna.zelim da mislim da zna o nama, u nekom paralelnom svemiru, da dolazi svjestan da smo otišli daleko, da su ruke sad jako upetljane, ko igle u pletivo šala od vune...da zna da postoji par koji ritmom njegovih pjesama i stihova raste u svojoj ljubavi, vezanosti, potrebi, želji, miline i strasti. ma on to zna...željan pobjediti gosna Balaševića u značaju trenutka. zeli nas osjetiti u polumraku plavog svijetla kako se njišemo zagrljeni, ja iza tebe pripijen, s jednom rukom oko trbuščića ti, a drugom preko grudi, sa mojim dahom na tvom vratu, s sljubljenim nogama... grudi na leđa, možda sa sretno nasuzenim očima u jedno od nas...svakako s lupanjem srca na koščatoj ti plečki.

mozda nećemo doći bas sutra gosn moj Rundek dragi, zbog istih mladarki, možda zbog poštivanja nekih koje je upitno dal bi treba(l)o poštivati, ali znaj da ćemo Ti dolaziti, da budeš u tijeku sa razvojem ove ljubavne priče. da pobjedimo skupa s tobom simpatičnog gosna Balaševića, da vidimo dal jos cugaš i pušiš, dal te ljubav mori i uzdiže ko nas...
ma šta dolazit, obečajem ti da ćemo jednom napraviti dijete na tvom koncertu, tamo negdje iza desnog zvučnika ;)...i ko zna, ako se to dogodi možda ga nazovemo Damir, ustvari Darko ;)...

O'š bit kum?!?


18.12.2009. 03.35h

28.12.2009. u 03:16 • 0 KomentaraPrint#

stopala

stvar je pocela suzama. na groblju. nek ne zavaraju stopala. suze, grob, smrt i rađanje je bit. nekako sumanuto,a?! i meni se čini....nema veze, to je sve stvar pogleda.
kada.
voda u kadi.
ima puno ispred toga, al recimo da je voda u kadi i osmjeh koji pluta, kupa se i širi, kao odsjaj sunca u ono tirkizno obojano more sa slika kojima zavidi čovjek, nek je to prva slika kojom pocinje ovaj zapis.egoistični, da se razumijemo :) za mene, za nas...ko paralela nečijem pisanju.Tvom pisanju Draga.
trenutak je jednostavan.ocekivan čak.i to mi se svidja.i pored očekianosti, nosi nešto svoje.opet je bogatiji od te jednostavne očekivanosti.znas što mi je najdraže?stopalo tvoje na vratu, na prsima, pored lica...nemam poima žašto.svi su trenuci bili divni, ali to stopalo, koje podizem, uzimam, iz vode i stavljam ga na sebi, bez osjecaja drugog do ljubavi, bliskosti,bez potlačenosti, bez ičega što bi narušilo bliskost, taj trnutak volim!spojili smo se, to je divno, ali tvoji prsti na mojoj koži,kad zatvorim oci, je valjda jednak zagrljaju netom rodjenje bebe koja traži zaštitu nesvjesno.kad smo sami, daleko, od svega, briga i obveze, sudova i prohtjeva, mi smo tandem.i tad znam, da je biti pored tebe dar životni.
znaš li zašto toliko volim tvoja stopla?zato što ih ti ne voliš.groziš ih se.da, znam da si prepotentna, samouvjerena, egocentricna..i isto tako znam da su ona slaba točka tvoja.i bas zato ih volim!kao da hocu reći,vidi, volim sve tvoje, ono čeg se stidiš, ono što misliš da nije idelano ko ostalo tvoje...baš zato ih volim više.volim tvoje neidelanosti.volim kad se gubiš.volim kad sumnjaš,volim kad si djetinjasto izgubljena,.volim kad...ma volim i kad grliš drugog.volim te!tužan sam tad, ali znaš, volio sam te i u tom trenutku.i sam ne mogu razlučiti jeli to čista ljubav, ljubav prema tebi, onako iskonska,oslobodjena posesivnosti, ili je bol i mazohizam, dali je taj osječaj tutorski, očinski čak,ili nada i želja pokazati svijetu i nama da može biti drugačije,posebnije.zato sam mogao imati snage samo da te ljubnem u obraz.drsko , tužno, nesvakidašnje,instinktom nekim...
kad bih bio hrabriji,rekao bih: dovoljno je da te samo ja volim.nisam tako jak.potrebna mi je tvoja ljubav.potreban mi je odgovor.nisam bas najbolji, nisam idelan,znam.jednostavno te trebam.dio si moje duše, tjela.svi to pisu.svi to kazu.svi zaljubljeni.briga me.ljudi su slična govna.osječaji su slični.ne moramo biti svi jesenjin .ne smij se, ne razočaravaj se od nesavršenosti napisanog, sjeti se kako se gledamo, kako se grlimo, sjeti se lupanju srca.meni je to dovoljno.za suzu.cak prečesto:)
nisam te pitao, mrziš li te prekratke rečenice?uvjek se trudim da te zadovoljim, pa sad sumnjam da ti one smetaju.
znam da se trbam manje truditi.ti bi tad bila zadovoljnija. budem...strpi se....
lažem....teško da ću uspjeti.

i ko bi sad vjerovao da slobodni pad ruke, moze prouzročiti užitak, da veže?ma briga te....

uzimam to stopalo, prste,kožu tvoju, ko da su ti usne, ko da je tvoje lice milo, to je dio tebe, to si ti, i upijam ga u sebi simbolično.škaklje te, pa se trudim naći način da te ne natjera da povučes nogu.igra koja je naša,dječja.znamo kamo to vodi.medeku, jastuku i bijesu.onom iz pečine.kad smo najbolji.dugo se igramo, dugo se tučemo pokusavajući slomoiti tjela,ugurati ih jedno u drugo, ući u trbuh, jetra, poima nemam gdje, ali spojiti se i biti jedno.jin i jang, i ostala bratija tad su sljepci u pustnji....a mi se smijemo...svemu...

gospođa Dosada je skužila da kod nas nema divan za svoj odmor...odlepršla je na krilima obične svakodnevice.napisala mi sms.kaže:novi početak, sretno vam djeco! ;)


15.12.2009. 02.16h

28.12.2009. u 03:15 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2010  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Opće duševno stanje, trenutni osjećaji, nade i želje posvećene jednom divnom biću

Linkovi

Borja Dvolik

Blog.hr
Blog servis